Povjest Šibenske narodne glazbe

Šibenska narodna glazba od 1848. do 1859. godine

Šibenska narodna glazba utemeljena je 1848. godine, ulaskom Gradske glazbe u sastav Narodne straže grada Šibenika. Od tog vremena je uz ovu glazbu vezan  naziv Narodna glazba, bilo kao neslužbeni naziv, bilo kao dio službenog naziva .

  – Iz  novinskog  članka  objavljenog  u  zadarskim  novinama  II  Dalmata  (br.62. iz 1869.g) znamo  da  je  Šibenik  imao  Gradsku  glazbu  još  1836. godine.

Od  osnivanja do 1850. godine  na njenom čelu bio je ugledni Šibenčanin Augustin Đadrov, po zvanju kapetan .Prvi voditelj – kapelnik,koji je i svirao u Glazbi, bio je mo. Karlo Breier. To je bilo njegovo prvo radno mjesto na kom je i ostao sve do svoje smrti 1874. godine.

Odore Glazbe su bile modra, a Glazbari su se okupljali u potkrovlju kuće Tambača (u ulici Jurja Dalmatinca 2, blizu katedrale).

Prvi nastup Gradske glazbe u sastavu Narodne straže bio je 23. ožujka 1848. godine u Šibeniku.  Bilo je to na proslavi ukidanja starog sustava i uvođenja novog sustava utemeljenog na ustavuProslava je trajala 3 dana uz redovito sviranje Glazbe.

1848. godina je bila jedna od značajnijih u hrvatskoj povijesti:

  • 25. travnja je ukinuto kmetstvo
  • 7. rujna Hrvati su dobili nacionalnu zastavu
  • 10. prosinca hrvatski ban Josip Jelačić imenovan je civilnim i vojnim guvernerom Dalmacije

Svi ovi i mnogi drugi povijesni događaji odredili su budućnost i usmjerenje Šibenske narodne glazbe. Ona je kao hrvatsko društvo , unatoč pritiscima, sljedećih 40 godina djelovala kao jedino hrvatsko društvo i bila protuteža talijanskim duštvima.

1. lipnja 1848. službeno je utemeljena Glazba kao društvo. Glazbari  su potpisali Pravilnik kojim su utvrđena međusobna prava i odgovornosti.

Glazbari su odredili da im zaštitnica bude sv. Cecilija, koja se slavi 22. studenoga.

Od početka svog djelovanja Glazba je svirala na svim važnim političkim događajima:

  • 18. ožujka 1849. svirala je u gradu, na proslavi imenovanja cara Franje Josipa I.,
  •  5. rujna 1851. na dočeku hrvatskog bana i guvernera Dalmacije Josipa Jelačića.

U lipnju 1850.g na čelo glazbe došao je Juraj Bane (o njemu nema drugih podataka).

1858.g na čelo glazbe došao je Josip Beban, brodovlasnik, podrijetlom sa Zlarina

U to vrijeme, car Franjo Josip I. uveo je apsolutistički režim, koji je po ministru Aleksandru Bachu dobio naziv Bachov apsolutizam. U Šibeniku je, ojačao utjecaja  talijanaške gospode i činovnika, pa su na mjesta čelnih ljudi grada i kotara postavljeni talijanaši.

Gradska glazba, koja je bila narodno društvo, nije bila po volji vlasti u gradu. 1859. godine, prilikom izglasavanja budžeta u općini, izbrisana je stavka od četiri stotine forinta namijenjenih kapelniku.  Cilj je bio da se Glazba ugasi. Općinska vlast oduzela je glazbarima i sva ona glazbala koja su bila njeno vlasništvo. Kad je ostala bez novčane potpore i dijela glazbala, Šibenska glazba u lipnju 1859. godine je prestala s radom.

 

Šibenska narodna glazba od 1860. do 1887. godine

 

Početkom 1860. godine, zahvaljujući don Ivanu Luki Giovalinu, obnovljen je rad Glazbe. Napisan je novi Pravilnik u kom su jasno definirani odnosi  općine i glazbara, te prava i obveze pojedinih strana. Ovim Pravilnikom uprava Glazbe je postala slobodna u upravljanju društvom .

Don Ivan postao je predsjednik Glazbe, dok je kapelnik ostao mo. Karlo Breier.

Iste godine car Franjo I. ukinuo je apsolutizam i uvedena je ustavnost.

1867. g. don Ivan Luka Giovalini povukao se sa mjesta predsjednika Glazbe. Na njegovo mjesto je došao dugogodišnji glazbar Lujo Karminati, posjednik i industrijalac.

Iste godine (1867.)  Šibenska glazba drugi put je prestala s radom i to zbog ponovnog zaoštravanja odnosa između općinske uprave i glazbara. Općinski načelnik Luigi Frari 25. listopada 1867. tražio je da Glazba vrati Općini glazbala, notni materijal i sve pokućstvo, koji su vlasništvo Općine te da se 31. listopada Glazba raspušta.

Već iduće godine općinska vlast odlučila je osnovati svoju glazbu. Angažirala je mo. Ivana Jedličku, ćiji  zadatak je bio obučiti novu općinsku glazbu. Novoosnovanu općinsku glazbu je financijski pomagala gradska uprava.

Za to vrijeme Šibenska glazba je nastavila s radom zahvaljujući dobrotvoru i donatoru don Ivanu Luki Giovalinu koji je brzo sakupio novac za nova glazbala.  Naručio je i šivanje novih odora i financirao plaćanje dirigenta mo. Breiera. Ta odora Šibenske glazbe bila je modra s crvenom kapom. Oko kape je bila crveno-bijelo-plava vrpca.

Općinska glazba imala je modre odore s modrom kapom za koju je bila zataknuta perušina.

Rivalstvo između ovih dviju glazbi trajao je idućih pedesetak godina, odnosno do raspuštanja autonomaške glazbe 1915. godine.

Glazba je prvi put nastupila izvan Šibenika 30. rujna.1869. godine i to u Skradinu,  na proslavi skradinskog zaštitnika sv. Jeronima. Bilo je to i prvo zajedničko sviranje s nekom drugom glazbom- Skradinskom glazbom, koja je, nažalost, uskoro prestala s radom.

Krajem rujna 1869. godine umro je Lujo Karminati, jedan od osnivača Gradske glazbe iz 1836.godine i dugogodišnji glazbar i predsjednik Šibenske glazbe. Na njegovom sprovodu svirale su obe gradske glazbe. To je prvi put da su obe glazbe svirale zajedno.

Novi predsjednik Glazbe postao je Šime Lučev

29. siječnja 1870. godine Glazba je svirala na otvorenju gradskog kazališta.

Te godine, krajem svibnja, carevom odlukom raspušten je Dalmatinski sabor u Zadru i počela je izborna promidžba. Već 11. lipnja šibenski narodnjaci obavijestili su Poglavarstvo da su utemeljili svoje izborno povjerenstvo i objavili proglas biračima. Počinje vrlo oštra politička borba između narodnjaka i autonomaša. Veliku ulogu za narodnjake imala je i Šibenska glazba koja je, kao narodna glazba, uvijek pratila njihove zborove. Na izborima za Zemaljski sabor 7. srpnja 1870. izabran je narodnjak Josip Fontana. Od te godine počinju bolji dani za Šibensku glazbu, posebice nakon izbora 1872. i pobjede narodnjaka. Novo općinsko vijeće prvi put se sastalo 15. siječnja 1873. i za načelnika jednoglasno izabralo Antu Šupuka. U Šibeniku je toga dana bilo veliko slavlje i narodno veselje.

Šibenska glazba, koja je svojim predizbornim djelovanjem dala velik doprinos pobjedi narodnjaka, proglašena je općinskom glazbom pa je od tada bila na općinskom proračunu. 27. svibnja 1874. od tuberkuloze umire dugogodišnji kapelnik Glazbe mo. Karlo Breier, a na njegovo mjesto dolazi mo. Ivan Jedlička koji je do tada vodio autonomašku glazbu.

Od svog osnutka Šibenska narodna glazba pored koncerata za građanstvo sudjeluje i u svim javnim, narodnim manifestacijama, svečanim priredbama, dočecima i ispraćanjima uglednika, budnicama o praznicima, pogrebnim povorkama, na sletovima i drugim prigodama. Popularni su bili i nastupi Glazbe u gradskom perivoju, koje je održavala nedjeljom prijepodne (posebice između dvaju svjetskih ratova).

Među brojnim nastupima Glazbe tih godina možemo izdvojiti sviranje u čast otvaranja hrvatskog Sveučilišta u Zagrebu u listopadu 1874. godine i sviranje caru Franji Josipu I. u travnju 1875. u Šibeniku i Skradinu.

U prosincu 1876. Šibenska glazba svirala je prilikom dolaska prvog vlaka u grad, koji je iz Perkovića dolazio novosagrađenom prugom. Vlak koji je trebao doći u 17.10 prilično je kasnio tako da su se znatiželjnici pobojali da ni neće doći. No, na njihovu radost, vlak se pojavio, a Glazba je predvodila brojno pučanstvo na povratku u grad. U svibnju 1879. godine Glazba je svirala na još jednom izuzetno važnom događaju za grad Šibenik, na svečanom otvaranju gradskog vodovoda.

Iz tih godina važno je spomenuti i jedan nemio događaj. Naime, 12. travnja 1887. talijanaška glazba, „Banda cittadina“, nakon nekoliko godina nedjelovanja, trebala je svirajući proći kroz grad. Oko 15 sati talijanaš Vicenzo Pellegrini na Poljani je vrijeđao i ružno govorio o Šibenskoj (narodnoj) glazbi, što je izazvalo prisutne pučane. Pellegrini je pretučen, a pučani su odlučili spriječiti nastup talijanaške glazbe. S Poljane je narod u povorci krenuo kroz gradske ulice vičući protiv Talijana i razbijajući talijanske natpise po dućanima. Žandari su uspjeli zaustaviti nemire, ali je u njima, nažalost, poginuo dobošar talijanaške glazbe Giron. Talijanaška glazba poslije ovih nemira nije nastupala nekoliko mjeseci.

Još jedan tragičan događaj nakratko je prekinuo rad Glazbe. Naime, epidemija variole (velikih boginja) harala je Šibenikom od ožujka 1887. do veljače 1888. godine. U gradu je oboljelo 1459 ljudi, a umrlo 377. Među umrlima bio je i kapelnik Glazbe Eduard Zandiri. Sredinom 1888. tadašnji predsjednik društva Ermin Šupuk ponovno je pokrenuo rad Glazbe. Prvi nastup obnovljena Glazba imala je 7. lipnja 1888. u Kninu na svečanom puštanju u promet željezničke pruge Siverić – Knin.

Šibenska glazba redovito je svirala i za velikih crkvenih blagdana. Tako je o sviranju Glazbe za blagdan Male Gospe 1889. godine zadarski Narodni list napisao: „Svetkovina Male Gospe, koja se ovdje svetkuje osobitim slavljem ove je godine ispala sjajna kao malokad. U večer uoči blagdana, pročelje crkve i zvonik, razsvijetljeni tisućami svijećica na ulje, u samom plamenu su bili i čarobnu sliku pružali oku; a čuveni piroteknin Š. Rabiš iz Splita, umjetnom vatrom, pravom umjetničkom vještinom izvedenom, zabavljao je narod, koji je te večeri bio malne pao na Poljanu pred crkvu, da se nagleda ljepote i milinja i da se nasluša narodnih melodija hrvatske Šibenske glasbe. Ali najsvečaniji i najganutljiviji čas svega slavlja, bio je veličanstveni obhod na dan Gospe, popodne u 6 sati. Bit će bilo do 5000 naroda, što pred crkvom, što na Poljani, sve u svečanoj odjeći, pod gizdavom hrvatskom opravom, da Majku Božju slavi i od Nje milost prosi. Sunce je taman na zalasku bilo i sa zemljom se opraštalo, hitajuć zalazne zrake na te tisuće raznolika ljudstva, a Prilika Majke Božje nošena od 4 franovca pomoli se na vrata crkve. U taj čas, veselo slavljenje zvona, gruvanje mužara, poj pjevača, svirka glasbe, uzdisaji vjernika; sve se to slilo u jedan skladni hvalospjev što ga zemlja uzdisala Gospi…“ Članak završava riječima: „A čast hrvatskoj glasbi, koja se baš lijepo opoštenila.“

Sve ovo vrijeme traje mržnja talijanaša prema hrvatskoj Šibenskoj glazbi. To možemo vidjeti i iz članaka koje su objavljivale njihove novine Il Delmata, primjerice u broju od 26.travnja 1890., gdje piše: „Prošle nedjelje ponovo se pojavila Šibenska glazba da bi proslavila ne znamo koji događaj, obišla grad i predgrađe, a ispred su pompozno išla gradska djeca, da bi se zatim zaustavila na obali gdje je puna dva sata radila ništa drugo nego probijala uši jadnim šetačima uobičajenim hrvatskim potpurijima“. Ili u onome od 19. lipnja 1890. gdje piše: „Zamislili su stvoriti jednu Glazbu s čistim varoškim (težačkim) elementom, prisilivši maestra da odjene njihovu nošnju. Zamislite kakav je ljepotan bio Breda s njihovim opancima i njihovom kapom kao pomidorom na glavi.“ Potonji članak donosi značajne podatke o nošnji glazbara jer se vidi da su već onda, umjesto u odorama, znali nastupati i u šibenskoj težačkoj nošnji.

Petog svibnja 1891. utemeljena je Blagajna zaklade Šibenske glazbe „za ukoristiti moralni i materijalni stališ glasbara iste glasbe i to baš; sa ustrojenjem jedne Blagajne zaklade, za moći s istom u slučajeve predviđene u čl. 8 i u iznosima naznačenim u istom članku podpomagati jednog glasbara Šibenske glasbe“, dakle svojevrstan fond solidarnosti šibenskih glazbara.

Velika čast ukazana je te godine Šibenskoj glazbi kad ju je općinska vlast grada Splita pozvala da sudjeluje na svečanostima prigodom dolaska cara i kralja Franje Josipa I. u Split. Za tog posjeta počelo je dugogodišnje prijateljstvo između Šibenske i Trogirske glazbe.

Godine 1892. raspušteno je Općinsko vijeće, a za načelnika je imenovan Frane Madirazza koji je, kao autonomaš, Šibenskoj (narodnoj) glazbi odmah ukinuo status općinske glazbe i tako je lišio novčane potpore. Ostavši bez mogućnosti plaćanja dirigenta, uprava je otkazala maestru Josipu Bredi, a stručno vođenje preuzeo je glazbar Ivan Vrzal. Iduće godine, 1893., na mjestu predsjednika glazbe Ermina Šupuka zamjenjuje poznati narodnjak Mihovil Mijo Iljadica, a umjesto Ivana Vrzala novi kapelnik postao je Ivan Artiko, također dugogodišnji glazbar Šibenske glazbe.

U demonstracijama od 13. veljače 1894. Šibenska glazba bila je na čelu demonstranata koji su se vraćali iz Mandaline i vikali gradskim ulicama: „Živija Šupuk!“, „Živila stara općina!“, a Šibenska glazba nastupila je na jednom od značajnijih događaja u povijesti Šibenika, 28. kolovoza 1895., kad je Šibenik, prvi u svijetu, dobio izmjeničnu električnu struju. Tada je Šibenska glazba obišla gradske ulice svirajući na radost razdraganog pučanstva.

Unatoč entuzijazmu uprave i glazbara, stalan nedostatak novca, koji je počeo još 1892., doveo je do potpunog gašenja društva krajem 1895. godine pa je u gradu djelovala samo talijanaška glazba. U sljedećih pet godina Šibenska glazba nije djelovala kao organizirano društvo, uprave nije bilo, a glazbari su nastupili samo nekoliko puta.

Stoga su, svjesni štetnosti takvoga stanja, odnosno koliko je nedostatak narodne glazbe štetan za hrvatsku stvar, ugledni građani i prvaci Stranke prava dr. Julije Gazzari i dr. Ante Dulibić 1900. odlučili obnoviti Šibensku glazbu. Prvi nastup obnovljena Glazba imala je u Kninu 19. kolovoza iste godine, na prvoj konjskoj utrci u Dalmaciji.

Za Glazbu je od naročite važnosti bila uspostava suradnje s društvom Hrvatski sokol, koja je počela upravo 1903. godine. Suradnja je trajala idućih desetak godina na obostrano zadovoljstvo. Sokol je trebao glazbu, a Šibenska glazba je imala velike koristi jer je sokolski pokret u Dalmaciji i Hrvatskoj bio jako aktivan, što je za glazbare značilo dosta atraktivnih putovanja i susreta s drugim glazbama.

Iduće godine umire dobrotvor i dugogodišnji član uprave Glazbe, Ante vitez Šupuk. Na pogrebu, na kojem je Antu Šupuka do groblja sv. Ane ispratila nepregledna kolona Šibenčana, ali i velik broj uglednika iz cijele Monarhije, osim Šibenske glazbe svirala je i Narodna glazba iz Splita.

Jedan zanimljiv običaj sviranja, tj. ophoda gradom, svakog petka navečer uveden je 1906. godine. Glazbari su taj nastup zvali „cefestraj“.

Velik broj izletnika pratio je Šibensku glazbu i Hrvatski sokol na izlet u Skradin 5. svibnja te godine. Na izlet je išla Šibenska glazba, Hrvatski sokol i mnoštvo izletnika, u trima parobrodima, sedamnaest kočija i nekoliko kola. U Skradinu su glazbari obišli grad svirajući koračnice te su pratili sokolaše pri izvođenju javnih vježbi. 23. kolovoza 1908. glazbari su svirali i na velikoj manifestaciji, na prvom sletu sokolske „Krešimirove župe“, koja je okupljala sokolska društva iz Šibenika i cijelog šibenskog kraja. Tako su u Šibenik stigli sokoli iz Drniša, Murtera, Vodica, Betine, Tisnog i Mandaline. Glazba je svirala prigodom izvođenja javnih vježbi i predvodila sokolaše gradskim ulicama.

Osobito važan nastup, koji je opet pokazao narodnu orijentiranost Šibenske glazbe, glazbari su imali u Zadru 1909.: 1. kolovoza Šibenska glazba pronijela je hrvatsku misao i pjesmu ulicama potalijančenog Zadra, a njezin nastup izazvao je oduševljenje u cijeloj Dalmaciji. Kako je na Rabu za 2. kolovoza bio dogovoren susret hrvatskih i čeških zastupnika, koji su često jedinstveno nastupali protiv njemačke većine u bečkom parlamentu, češkim zastupnicima u čast bio je predviđen sokolski slet. Zbog toga je Juraj Biankini, jedan od vodećih hrvatskih političara u Dalmaciji, pozvao i Šibensku glazbu, jer su ga dvije glazbe odbile pravdajući se bolešću glazbara, a u stvari bojeći se prolaza kroz Zadar. Šibenski glazbari prihvatili su poziv da predvode Hrvatski sokol iz Zadra na slet u Rab. Kad su došli u Zadar, počeli su nemiri i tuče između Hrvata i Talijana. Mnogi su prebijeni, među njima i tri glazbara.

Glazba je sudjelovala i u obilježavanju jednog zanimljivog događaja. Naime, svirali su prilikom prolaska Halleyjeva kometa, 18. svibnja 1910. Koncert Glazbe počeo je u ponoć, a trajao je do tri sata ujutro. Narodno veselje i ples na otvorenom nadopunjavao je raskošan vatromet.

Raskol među vodećim ljudima Hrvatske stranke prava u Šibeniku doveo je i do raskola u Šibenskoj glazbi. Desetak glazbara napustilo je društvo i osnovalo Sokolsku glazbu tako da te 1913. godine o nastupima nije moglo biti ni riječi. Mo. Zehetner (koji je te godine drugi put preuzeo dužnost kapelnika Šibenske glazbe) posvetio se uglavnom izobrazbi mladih glazbara pa je društvo već 1914. godine intenziviralo svoje nastupe.

Tijekom Prvog svjetskog rata Glazba nije prekidala rad, sve do početka 1919. godine kad je njezin rad zabranio talijanski okupator. Prostorije Glazbe su zapečaćene (s glazbalima). Sljedeće dvije godine glazbari nisu vježbali niti nastupali. Šibensku glazbu talijanski okupator nastoji zamijeniti čestim nastupima vojne glazbe. Sredinom 1919. godine obnovljena je talijanska gradska glazba („Banda cittadina“) kojoj je rad bio zabranjen 1915. godine. Te dvije talijanske glazbe često su zajedno nastupale, uglavnom pred malobrojnom publikom jer su ih građani bojkotirali.

Godine 1921. Šibenska glazba ponovno počinje s radom i od tada radi neprekidno idućih dvadeset godina. Naime, kad su glazbari dočuli da je general Tarano iz Zadra naredio da se vrate glazbala Šibenskoj glazbi i da se vrati imovina zaposjednutim društvima, predstavnici Glazbe otišli su k vojnom zapovjedniku grada i tražili da se njihove prostorije otpečate, a glazbarima dopuste probe. Zapovjednik talijanske vojske dopustio je probe uz uvjet da vrata, prozori i škure vježbaonice moraju biti zatvoreni da se zvuci ne bi čuli vani. Tako se ponovno krenulo s radom, a na jednoj od idućih proba glazbari su izabrali privremenu upravu s Jerom Soltyšikom na čelu. Uprava je pokrenula široku akciju prikupljanja dobrovoljnih priloga za popravak glazbala, fenjera i glazbarskih stalaka. Odaziv građanstva bio je velik, a zanimljivo je napomenuti da su za gradsku glazbu priloge davali i ljudi iz okolice (Primoštena, Promine, Zatona, Skradina, Vodica i Zlarina). Dio prikupljenih sredstava potrošen je na popravak glazbala, a dio na šivanje novih odora.

Zahvaljujući mo. Karlu Pechu, koji je 1923. godine preuzeo vođenje glazbara, a naročito se posvetio izobrazbi mladih glazbenika, 1924. godine, prvi put u povijesti Glazbe u društvu su djelovale dvije Glazbe – „stara“ i „mlada“. Do kraja godine ove dvije glazbe stopile su se u jednu pa je orkestar uistinu bio mnogobrojan. Tada u „mladoj“ glazbi počinje svirati najdugovječniji član glazbe – Joso Gojanović Rakić koji je bio njezinim članom punih 65 godina. Sredinom 1922. godine bila su naručena i nova glazbala za Glazbu (tada nastaje i velik dug banci koji je riješen tek 1941.).

Godine 1925. Šibenska glazba sudjelovala je na brojnim proslavama kojima je obilježeno tisuću godina hrvatskog kraljevstva. Svirala je i na velikom događaju za Šibenik, 25. srpnja kad je grad spojen željezničkom prugom sa Zagrebom (glazbari su vlakom otputovali u Zagreb već 20-ak dana kasnije kad su sa šibenskim sokolašima sudjelovali na velikom sokolskom sletu u čast 1000 godina hrvatskog kraljevstva). Idućeg dana, 26. srpnja, glazbari su organizirali javnu tombolu za građanstvo. 21. prosinca Šibenik je dočekao Stjepana Radića, koji je kao predsjednik HSS-a i ministar prosvjete došao na otvaranje spomen-ploče kralju Tomislavu. Na željezničkom kolodvoru dočekalo ga je petnaest tisuća ljudi, a Šibenska glazba svirala je hrvatsku himnu. Formirana je kolona s Glazbom na čelu, koja je obišla cijeli grad. Poslije govora Stjepana Radića i otkrivanja spomen-ploče Šibenska glazba zasvirala je hrvatsku himnu. Kad je svečanost završila, do željezničkog kolodvora Radića je dopratilo mnoštvo građana s hrvatskim barjacima i Glazbom na čelu.

15.srpnja 1928. održana je proslava trostrukog jubileja Glazbe: 80. obljetnice utemeljenja i prvog nastupa Šibenske glazbe, 40. obljetnice obnove Glazbe poslije epidemije velikih boginja i 25. obljetnice nastupa u novoj odori i prve fotografije Glazbe. Cijeli je grad sudjelovao u obilježavanju velikog jubileja svog najstarijeg društva. Građani su naročito bili oduševljeni noćnim koncertom u luci i velikim vatrometom.

Godina 1930. značajna je po diferencijaciji među gradskim društvima: većina se iz straha opredijelila za jugounitarističku opciju, ali ne i Šibenska narodna glazba. Takav stav značio je nemilost službene vlasti i uskraćivanje potpore tako da je društvo svoje obveze podmirivalo zahvaljujući donacijama građana i potpori svojih članova. Šibenčani, ponosni na svoju Glazbu, u velikom su broju dolazili na njezine nastupe. Bolji dani za društvo nastupaju kad je za gradonačelnika Šibenika izabran dr. Vinko Smolčić, dugogodišnji potpredsjednik i tajnik Glazbe. Na prvoj sjednici nove gradske uprave predložio je da Glazba dobiva mjesečnu pomoć od 3000 dinara. Prijedlog je prošao. Krajem 1936. društvo mijenja ime, umjesto Šibenska glazba postaje Hrvatska šibenska glazba.

Druga talijanska okupacija Šibenika ostavila je teške posljedice na Šibensku glazbu. Naime, okupator je htio od članova Šibenske i Sokolske glazbe formirati fašističku glazbu, ali kako nitko od šibenskih glazbara nije htio svirati u toj glazbi, fašisti su zapečatili prostorije Glazbe, a gotovo sva glazbala, notni arhiv, pokućstvo i razni pribor odnijeli u Italiju. Tako je travanj 1941. postao najcrnji mjesec u povijesti Šibenske glazbe, izgubljeno je sve ono što je skupljano gotovo stotinu godina. Tijekom Drugog svjetskog rata velik broj glazbara odlazi u antifašističke postrojbe, neki kao borci, neki kao glazbari. Već u studenome 1944. glazbari se ponovno okupljaju u Šibeniku i pokreću rad društva. Pronalaze se skrivena glazbala, popravljaju stara i oštećena, koja ni Talijani nisu htjeli uzeti, a dio glazbala darovali su i građani, samo da bi društvo počelo s radom. Tako je nabavljeno tridesetak glazbala, što je bilo dovoljno za početak. Glazba je imala 26 članova, a zanimljivo je spomenuti da su u tom poratnom razdoblju u njoj svirala tri talijanska i jedan njemački ratni zarobljenik. Dvojica talijanskih zarobljenika ubrzo su se vratila u Italiju, dok su Talijan Orsini, akademski glazbenik, koji je prije rata svirao u orkestru milanske Scale, i Nijemac Zils, vrhunski trubač, podučavali učenike u „maloj školi“. Nakon Drugog svjetskog rata, 1946. godine, glazbari su dobili prve poslijeratne odore. Modre odore bile su u skladu sa siromaštvom tih godina i sastojale su se samo od jakne i kape (tzv. titovke).

Do 1952. godine Glazba je djelovala pri gradskom Narodnom odboru, Narodnom frontu, mjesnim sindikatima i „Kolu“. Naime, 1948. godine, u godini obilježavanja velikog jubileja, stote godišnjice djelovanja Šibenske glazbe, vodstvo mjesnih sindikata odlučilo je da se kulturno-umjetnička društva koja su djelovala pod njegovim okriljem ujedine u Kulturno-umjetničkom društvu „Kolo“. Tako je Šibenska glazba postala glazbena sekcija KUD-a „Kolo“. Na skupštini održanoj 6. travnja 1952. godine Glazba se osamostaljuje pod imenom Šibenska narodna glazba. Iduće godine društvo je proslavilo 105. obljetnicu utemeljenja pa su za tu prigodu sašivene nove, modre odore. U okviru proslave organizirana je izložba fotografija, partitura, starih glazbala i dokumenata iz povijesti društva u tada popularnom izložbenom prostoru, izlozima knjižare Gradskog magazina koja se nalazila na samom ulazu u Kalelargu. Među izložbenim predmetima treba istaknuti dva akvarela koja je posebno za tu prigodu naslikao šibenski slikar Nikola Lovrić Caparin.

Osim brojnih koncerata i sudjelovanja na Pokrajinskom festivalu na kojem su nastupila najbolja kulturno-umjetnička društva, a kojem je Šibenik 1958. godine bio domaćin, iz te godine značajno je spomenuti da su glazbari 9. lipnja sudjelovali na snimanju igranog filma „Vlak bez voznog reda“ redatelja Veljka Bulajića, koji je sniman u Šibeniku i okolici. Iste te godine, u čast prvog Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku, 18. i 19. srpnja Šibenska narodna glazba predvodi veselu povorku djece i građana gradskim ulicama i obalom. Godine 1964. glazbari sudjeluju u snimanju još jednog igranog filma, „Prometej s otoka Viševice“ redatelja Vatroslava Mimice, koji je sniman u Rogoznici.

Šibenska narodna glazba brojnim nastupima sudjelovala je i u proslavi obilježavanja 900 godina od prvog spomena Šibenika. Za tu prigodu sašili su nove plave odore uz koje su na glavi nosili šibenske kape.

U rujnu 1967. godine Upravni odbor Šibenske narodne glazbe odlučio je da se u okviru društva formira kompletna pionirska glazba (dječja glazba sastavljena od učenika osnovnih škola) pa je angažiran mo. Grgo Žonja, umirovljeni vojni kapelnik i glazbeni pedagog koji je svoju glazbenu karijeru počeo u Šibenskoj glazbi 1923. godine. Članovi Upravnog odbora i mo. Žonja krajem rujna obišli su gradske osnovne škole i zainteresirali stotinjak djece od deset do dvanaest godina da dođu na audiciju u prostorije Glazbe. Nakon audicije mo. Žonja odabrao je njih pedesetak i tijekom listopada počeo s redovnom nastavom. Prvi nastup pionirska glazba imala je 28. rujna 1968. na platou ispred bivšeg Doma JNA. Pod vodstvom mo. Grge Žonje predstavili su se građanima izvedbom više koračnica.

Godine 1968. Savez muzičkih društava i organizacija Hrvatske izabrao je Šibensku narodnu glazbu da sudjeluje na Prvom festivalu puhačkih orkestara Hrvatske u Čakovcu. Bilo je to prvo službeno okupljanje najboljih hrvatskih glazba, a šibenski glazbari ostavili su odličan dojam na stručno povjerenstvo.
Iduće, 1969., godine u društvu djeluju dvije Glazbe: „stara“ pod vodstvom kapelnika mo. Ante Vuletina i „mlada“ pod vodstvom kapelnika mo. Grge Žonje. Zanimljiv je nastup, odnosno sviranje budnica obiju glazba na Praznik rada 1969. godine. Naime, obje glazbe priredile su budnicu gradskim ulicama tako da je „stara“ glazba svirala od Poljane prema Baldekinu, a „mlada“ od Poljane prema Crnici. Poslije toga obje glazbe su u mimohodu prošle gradskim ulicama do obale i pred zgradom Općine naizmjenično svirale koračnice. U rujnu 1969. te dvije glazbe stapaju se u jedan, moćan i brojan orkestar od čak 60-ak članova. Djelovanje Glazbe 1970. godine nagrađeno je Nagradom grada Šibenika za izuzetne zasluge na području kulture.

Godina 1977. jedna je od važnijih godina u povijesti društva. Naime, te je godine društvo napokon dobilo vlastiti krov nad glavom – Glazbarski dom, Glazba je otišla na prvu inozemnu turneju, a u orkestru su se prvi put pojavili ženski članovi, Duška Ninić i Tatjana Krajačić. Dolazak žena u orkestar ponukao je dirigenta mo. Vuletina da prije njihovog dolaska održi sastanak s glazbarima na kojem im je zabranio beštimanje i dolazak na probe u majicama na špaline, tj. potkošuljama, jer je to nepristojno. Zabrane su se održale do polovice sljedeće probe. Rješavanje problema oko Glazbarskog doma počelo je 1972. godine. Te godine napori koje je Upravni odbor Glazbe uložio u pronalaženje novih prostorija počeli su davati rezultate. Članovima Uprave za oko je zapeo prostor u Težačkoj ulici kojim se koristila Drvodjelska zadruga iz Šibenika, a koji je do Drugog svjetskog rata služio kao sušionica janjećih i telećih koža. Godine 1973. Skupština Općine Šibenik donijela je odluku o zamjeni nekretnina s Drvodjelskom zadrugom (u zamjenu za taj prostor tražili su dva stana), s tim da se dio čestice, prvi kat s terasom i dvorišnom prostorijom dodijeli na trajno korištenje Šibenskoj narodnoj glazbi. Idejni i izvedbeni projekt napravio je arhitekt Tomislav Relja. Opremanje novih prostorija pomogli su razni donatori. Tako je trgovačko poduzeće „Šibenka“ doniralo stolice (60 komada), a komunalno poduzeće „Komunar“ besplatno je napravilo garderobne ormariće, ormare i police za glazbala. Neno Bura, otac glazbara Nene Bure, besplatno je napravio sve pultove u vježbaonici i postolja za udaraljke i dirigenta. Stolove za ured poklonila je gradska uprava, a biljar su darovali šibenski vatrogasci. Prostorije Šibenske narodne glazbe službeno su otvorene 25. svibnja 1977. godine. Glazbari su nakon 129 godina podstanarstva i rada u često neprikladnim prostorijama konačno dobili vlastiti krov nad glavom.

Kako je već rečeno, glazbari su te godine otišli na prvu inozemnu turneju. SLIKA 36 Za tu prigodu, da bi Glazba dostojno izgledala, trebalo je sašiti nove odore jer je postojeća već bila stara i demodirana. Odlučeno je da se sašiju gradske težačke nošnje. U samu izradu bio je uključen velik broj tvrtki i pojedinaca. Tvrtka „Revija“, koja je besplatno šila nošnje, ustupila je i materijal. Ukrasnu dugmad (400 komada) besplatno je napravio bivši glazbar Ćiro Antunac. Ukrase na nošnji, košulje i pasove radile su stare Šibenke s Gorice, a rese na kaporanu izradili su mladi članovi Glazbe.
Tjiekom 1978. TV Zagreb snimila je emisiju posvećenu 130. obljetnici Šibenske narodne glazbe „Prijatelj Glazbe“ koja je premijerno prikazana 1979. godine. Te godine, početkom travnja, zbog bolesti, s mjesta kapelnika otišao je mo. Ante Vuletin, a na njegovo mjesto dolazi mo. Branko Rožanković. Mo. Rožanković se posvetio modernizaciji orkestra, da bi Glazba od klasičnog puhačkog orkestra austrougarskog stila i instrumentarija postala moderni orkestar zapadnog stila. Tako su ukinute Es-trube, a B-trube i krilnice fligorn, tj. trube s vodoravnim ventilima zamijenjene su trubama s okomitim ventilima (tzv. jazz-trube). Ponovno su, nakon trideset godina u orkestar vraćeni saksofoni. Moderniziran je koncertni program, a nabavljene su i nove glazbarske knjižice s plastičnim omotnicama u koje su umetane koračnice.
Glazbari su nastupali i na Mediteranskim sportskim igrama 1979. godine. Organizator MIS-a financirao je šivanje novih odora za Glazbu koja se sastojala od tamnomodrih hlača i svijetlomodre jakne, plave košulje i prugaste kravate te bijele kape (šapke). Glazbari su tu odoru koja je u upotrebi bila do 1991. uvijek zvali „MIS-ova odora“.

Od zanimljivijih događaja u 1981. godini treba spomenuti prvo glazbarsko vjenčanje, između Biserke Olivari koja je u Glazbi svirala klarinet i Stipe Bogdana koji je svirao F-bas. SLIKA 37Početkom travnja te godine Šibenik je izabran da sudjeluje u popularnim Igrama bez granica. Općinske vlasti odlučile su da pored sportaša, na igre, koje je uvijek prenosila Eurovizija, putuje i Glazba. Razlog je bio dvojak, glazbari su sviranjem i navijanjem trebali pomoći šibenskim sportašima, a također su brojnim nastupima trebali turistički promicati Šibenik i šibenski kraj. Početkom 1983. Glazba i Košarkaški klub „Šibenka“ uspostavili su odličnu suradnju. Glazbari su redovito svirali na košarkaškim utakmicama, a s njima su išli i u Zapadni Berlin na završnu utakmicu Kupa Radivoja Koraća. U rujnu 1985. godine Šibenska narodna glazba organizator je i domaćin 7. Smotre hrvatskih puhačkih orkestara na kojoj je nastupilo 13 glazbi.

O hrabrosti šibenskih glazbara svjedoči jedan događaj iz 1986. godine, kad su spasili dva ljudska života. Naime, na putu za Lovran, kod mjesta Lukovo Šugarje naišli su na kolonu automobila i motocikala koja se nije micala s mjesta. Nakon desetak minuta skupina glazbara izišla je iz autobusa i pošla vidjeti zašto je promet zaustavljen. Zbog orkanske bure držali su se ograde na cesti i jedan drugoga pa su tako došli do prevrnute kamp-prikolice koja je dijelom visjela nad provalijom. Glazbari su počeli izvlačiti prikolicu, a nakon pola sata su je ispravili i spasili. Kad se prikolica našla na cesti, otvorila su se vrata i iz nje su izašli isprepadani žena i dijete.

Godine 1988. proslavljena je 140. obljetnica društva. Na svečanoj akademiji u kazalištu glazba je praizvela „Ilirsku koračnicu“ koja je uglazbljena baš za ovu prigodu, i to po napjevima iz sredine 19. stoljeća, koje je odabrao dr. Lovro Županović, a aranžirao Josip Janković. Tako je, simbolično, Šibenska narodna glazba svirala iste one skladbe koje su svirali prvi glazbari iz 1848. godine. U drugom dijelu koncerta nekoliko skladbi odsvirao je orkestar veterana Šibenske narodne glazbe, pojačan s nekolicinom aktivnih glazbara, a pod ravnanjem mo. Ante Vuletina. Publika je pljeskom nagradila veterane koji su dali sve od sebe, a zbog naprezanja uglavnom su bili crveni u licu. Nakon toga ponovno je svirao puhački orkestar s klapom „Jadrija“. Nakon njih na pozornicu je izašao Arsen Dedić koji je otpjevao nekoliko pjesama i na kraju s orkestrom odsvirao jubilarnu koračnicu„Šibenik ’88.“, koju je upravo Dedić skladao i aranžirao za ovu prigodu. Godine 1989. članovi Glazbe sudjeluju u snimanju još jednog igranog filma – omnibusa „Karneval, Anđeo i Prah“ redatelja Antuna Vrdoljaka.

22. travnja 1990. Glazba je priredila mimohod šibenskim ulicama u čast prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj. Također, u čast prvog demokratski izabranog Hrvatskog sabora u Šibeniku je priređena velika fešta, a Glazba je 30. svibnja priredila koncert ispred kavane „Medulić“. Iste te godine, 16. listopada, Glazba je svirala u Zagrebu na proslavi ponovnog postavljanja spomenika banu Josipu Jelačiću, a sutradan na prvoj međunarodnoj utakmici hrvatskih nogometaša na kojoj su igrali Hrvatska i SAD.
Posljednji mirnodopski nastup Glazbe bio je 22. lipnja u čast Međunarodnog dječjeg festivala i šibenske fešte. Tijekom lipnja više je glazbara dragovoljno stupilo u postrojbe pričuvne policije i Zbora narodne garde, a u srpnju, kada je izvršena prva mobilizacija, još je nekoliko glazbara unovačeno, kao i u listopadu 1991. godine.

U kolovozu 1991. svi članovi Glazbe obukli su ratne policijske odore (odora je bila siva – terenska policijska odora) i kao prva ratna glazba u Hrvatskoj nastupali tijekom Domovinskog rata za potrebe MUP-a i HV-a. K tome su svi vojno sposobni glazbari sudjelovali u obrani domovine, a većina je odlikovana raznim vojnim odličjima. Krajem srpnja 1992. kad se činilo da je rat gotov, prestala je potreba za ratnom glazbom pa su glazbari ponovno nastupali u svojim glazbarskim odorama. Početkom 1993. opet je došlo do velikog vojačenja. Više glazbara ponovno je stupilo u redove Hrvatske vojske i Hrvatske policije. Napad na grad 2. ožujka glazbare je zatekao na probi. Sklonili su se pod stepenice u prizemlju Doma glazbe. Probe su prekinute do daljnjega, a nakon dva dana nekolicina glazbara policijskim kombijem prebacila je sva glazbala iz skladišta Glazbe u podrum kuće blagajnika Linarda Stošića.

Od 23. lipnja do 10. srpnja 1995. Šibenska narodna glazba bila je na svojoj najdužoj turneji, od Norveške do Francuske. U Norveškoj su nastupili u gradu Hamaru, na najpoznatijem svjetskom festivalu limenih glazbi. Također su nastupili na međunarodnim festivalima glazbi i folklora u četiri francuska grada. U osamnaest dana koliko je trajala turneja prijeđena je udaljenost od 8 500 km i priređeno pet koncerata i deset mimohoda. Posljednji nastup u ratnom okružju Šibenska narodna glazba imala je 1. kolovoza 1995. na trgu ispred katedrale.

Oslobođenje domovine i kraj rata Glazba je pozdravila velikim pohodom gradskim ulicama i sviranjem na obali 7. kolovoza 1995. godine. Te godine Šibenska narodna glazba sudjeluje u snimanju filma „Kako je počeo rat na mom otoku“ redatelja Vinka Brešana.

Početkom 1996. godine, na inicijativu predsjednika Glazbe Darka Gulina u društvu je utemeljena sekcija mažoretkinja. Mažoretkinje su postigle značajne uspjehe osvojivši prvo mjesto na Hrvatskom mažori-kupu 1996. i treće mjesto na kupu 1997. S puhačkim orkestrom nastupile su i u inozemstvu.

Godine 1997. glazbari nastupaju u novim zimskim odorama modre boje. Odora se sastojala od modrih hlača, jakne, kravate, kape i bijele košulje. Riječ je zapravo o policijskim odorama s kojih su skinute oznake policije i prišivene oznake ŠNG, a bile su poklon MUP-a. 15. listopada 1997. Glazba prvi put u svojoj povijesti postaje vlasnikom vozila jer joj je Dom zdravlja Šibenik poklonio vozilo kombi.

Šibenska narodna glazba svoj veliki jubilej, 150. obljetnicu, proslavila je raznim događanjima. Između ostalog, predstavljen je kalendar društva za 1998., s prikazima nošnji Glazbe kroz povijest. U Muzeju grada Šibenika postavljena je izložba. U ožujku su glazbari otišli na turneju po Španjolskoj. Na kući Tambača, u kojoj su bile prve prostorije Glazbe, 28. ožujka otkrivena je spomen-ploča. U svibnju je Glazba održala koncert barokne glazbe u čast 700. obljetnice Šibenske biskupije i 350. obljetnice smrti Ivana Lukačića. Uz mnogobrojne koncerte najvažniji je događaj u ovoj godini bio svečani koncert u čast 150. obljetnice utemeljenja Šibenske narodne glazbe koji je održan 2. listopada u dvorani na Baldekinu. Uz Glazbu su nastupili i brojni gosti. Koncert je trajao skoro tri sata i okupio gotovo 160 izvođača, a završio je kolektivnim nastupom svih sudionika koji su zasvirali i zapjevali skladbu „Hrabar ka glazbar“ Arsena Dedića, skladanu upravo u čast 150. obljetnice Šibenske narodne glazbe. Iduće godine, također u sklopu proslave 150. obljetnice Šibenske narodne glazbe dio Težačke ulice u kojoj se nalazi Dom Glazbe preimenovan je u Ulicu Šibenske narodne glazbe. Proslava 150. obljetnice utemeljenja završena je nastupom glazbara i mažoretkinja na dočeku nove 2000. godine na Poljani.

Jedan od najvažnijih nastupa u svojoj povijesti glazbari su imali 2000. godine. Pred 300 000 hodočasnika na Trgu sv. Petra u Vatikanu nastupili su kao službena glazba na audijenciji kod Svetog Oca Pape Ivana Pavla II. Bili su smješteni na povlaštenom položaju blizu Svetog Oca koji je tijekom audijencije na hrvatskom rekao:„Pozdravljam Narodnu glazbu iz Šibenika!“, nakon čega su glazbari zasvirali njegovu pjesmu „Krist na žalu“. Sviranje su pjesmom na raznim jezicima pratili hodočasnici na Trgu sv. Petra. Na kraju audijencije Sveti Otac pozvao je članove Glazbe k sebi na zajedničko fotografiranje. Dok je Sveti Otac napuštao Trg sv. Petra, glazbari su izveli skladbu „Glori, Aleluja“.

Krajem godine Šibenska narodna glazba nagrađena je Plaketom Šibensko-kninske županije za doprinos ugledu županije u zemlji i svijetu.
Unatoč velikom zadovoljstvu s kojim je radio u Šibenskoj narodnoj glazbi, mo. Marin Čović 2001. godine prestaje biti kapelnikom Šibenske narodne glazbe. Velik problem bila mu je noćna vožnja iz Šibenika u Zadar poslije probe. Za 25. kapelnika Šibenske narodne glazbe tada je izabran mo. Damir Marušić, koji tu funkciju obnaša i danas (s kratkim prekidom od 2016. do 2017. godine kad je kapelnik Glazbe bio Tonći Ćićerić). Prvi se put predstavio šibenskoj publici na božićnom koncertu 21. prosinca 2001. u šibenskom kazalištu. Taj nastup je značajan i zato što je to bio prvi nastup Glazbe u obnovljenom kazalištu.
Šibenska narodna glazba 2004. godine bila je prvak Hrvatske u A kategoriji, a kao predstavnik Hrvatske nastupila je na 15., 16. i 17. Svjetskom natjecanju puhačkih orkestara u nizozemskom gradu Kerkrade te je 2005., 2009. i 2013. u konkurenciji koncertnih orkestara osvojila dvije zlatne i jednu srebrnu medalju, a u konkurenciji festivalskih orkestara brončanu medalju.
Sekcija mažoretkinja prestaje s radom 2004. godine. U devet godina koliko su bile dio Šibenske narodne glazbe mažoretkinje su ostvarile čak 121 nastup.
Godine 2005. predsjednik Stipe Mesić odlikovao je Glazbu najvišim državnim priznanjem, Poveljom Republike Hrvatske.
U čast 160. obljetnice utemeljenja Šibenska narodna glazba je 1. lipnja 2008. godine održala svečani koncert u Koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“. Koncert je izuzetno značajan jer je Šibenska narodna glazba bila prvi amaterski puhački orkestar koji je priredio cjelovečernji koncert u „Lisinskom“. Uz šibensku narodnu glazbu nastupili su i gosti: Arsen Dedić, Ivo Pattiera, Gabi Novak, Nera Gojanović, Zdravko Škender (koji je nekad bio član Šibenske narodne glazbe), Đani Stipaničev i grupa „Mi“.

Značajno je spomenuti dva nastupa Šibenske narodne glazbe iz 2013. godine. U čast 110. obljetnice prvog zajedničkog nastupa Glazba i Kolo održali su koncert na prepunom Trgu Republike Hrvatske, uz soliste Neru Gojanović, Jakova Koščinu i Vinka Maroevića (Glazba i Kolo prvi put su nastupili zajedno prilikom proslave blagdana sv. Ćirila i Metoda 1903. godine, a 100. godišnjicu prvog zajedničkog nastupa proslavili su grandioznim koncertom, također na Trgu Republike Hrvatske, 2003. godine). 1. srpnja 2013., prigodom proslave ulaska Hrvatske u Europsku uniju Glazba je odsvirala Odu radosti na šibenskoj rivi, dok su župan Goran Pauk i gradonačelnik Željko Burić podizali zastavu Europske unije.

Godine 2017. dugogodišnjeg predsjednika Šibenske narodne glazbe Darka Gulina, koji je u Glazbi ostavio neizbrisiv trag, između ostalog i napisavši monografiju „Šibenska narodna glazba“ (koja je autorici ovog kataloga i izložbe bila osnovna i najvažnija literatura) te na taj način izvukavši iz zaborava izuzetno važne podatke o Glazbi, na toj funkciji zamjenjuje Jere Pancirov.
U obljetničkoj 2018. godini Šibenska narodna glazba dobila je Nagradu Šibensko-kninske županije. Nastupila je na Festivalu dalmatinske šansone i na međunarodnom festivalu Car Samulio u Ohridu. Ovogodišnji obljetnički koncert održan je 28. lipnja na Tvrđavi sv. Mihovila. Glazba je svoju veliku obljetnicu proslavila repertoarom inspiriranim filmskom glazbom, ali su i odali počast poznatim šibenskim glazbenicima izvodeći skladbe koje su obilježile djelovanje orkestra, tako da je dio repertoara bila posveta jednom od najvećih sinova Glazbe, Arsenu Dediću.

Današnje nošnje glazbara šivane su 1977. godine, a u međuvremenu se stalno obnavljaju. Više puta su šivane za nove članove, a najnovije su četiri ženske nošnje za mlade glazbarice kojima je prvi nastup bio u Ohridu u listopadu 2018. godine. Glazba danas broji 25 ženskih, 25 muških članova te 25 djece u „Maloj školi“ Glazbe. Uz brojne koncerte Glazba redovno svira budnice na ove dane: „Velike i male maškare“, Uskršnji ponedjeljak, Praznik rada, blagdan sv. Mihovila te na Šibenskoj regati krstaša.

Marija Krnčević Rak

 

 

Predsjednici Šibenske narodne glazbe kroz povjest

 

  1. Augustin Đadrov (kapetan) (1848. – 1850.)
  2. Juraj Bane (1850. – 1858.)
  3. Josip Beban (1858. – 1859.)
  4. Don Ivan Luka Giovalin(1860. – 1867.)
  5. Lujo Karminati (1867. – 1869.)
  6. Šime Lučev (1869. – 1873.)
  7. Anđelo Karminati(1873. – 1875.)
  8. Ermin Šupuk (1875. – 1893.)
  9. Mihovil Mijo Iljadica (1893. – 1895.)
  10. Julije Gazzari (1900. – 1904.)
  11. Ante Dulibić (1904. – 1905.)
  12. Petar pl. Grisogono (1905. – 1906.)
  13. Milo Katić (1906. – 1907.)
  14. Krste Jadronja (1907. – 1919.)
  15. Jere Soltyšik (predsjednik privremene uprave) (1921. – 1922.)
  16. Justo Matačić (1922. – 1926.)
  17. Dragutin Vidović (1926. – 1941.)
  18. Domenik Milović (1944. – 1952.) (pročelnik 1948. – 1952.)
  19. Iviša Baranović (1952. – 1964.)
  20. Stipe Baljkas (1964. – 1976.)
  21. Marko Paić, prof. (1976. – 1987.)
  22. Edi Dorbić, dipl. ing. (1987. – 1992.)
  23. Darko Gulin, dipl. ing. (1992. – 2017.)
  24. Jere Pancirov (od 2017. – 2019.)
  25. Mario Paić (od 2019.- 2023.)
  26. Jere Pancirov (od 2023-         )

 

Kapelnici – dirigenti Šibenske narodne glazbe kroz povjest

 

  1. Karlo Breier (1848. – 1874.)
  2. Ivan Jedlička (1874. – 1879.)
  3. Adel Wünche (1879. – 1884.)
  4. Eduard Zandiri (1884. – 1887.)
  5. Josip Breda (1888. – 1892.)
  6. Ivan Vrzal (1892. – 1893.)
  7. Ivan Artiko (1893. – 1895.)
  8. Karlo Zehetner (1900. – 1904.)
  9. Franjo Šiller (1904. – 1909.)
  10. Matijaš Melichar (1909. – 1910.)
  11. Josip Faletić (1910. – 1913.)
    Mo. Karlo Zehetner (1913. – 1915.)
  12. Ivo Žepina (1915. – 1919., 1921. – 1922.)
  13. Grgo Glavočić (1922.)
  14. Karlo Pech (1923. – 1924.)
  15. Andre Sentinella (1924. – 1925.)
  16. Mihovil Ostojić (1925. – 1926.)
    Mo. Andre Sentinella (1926. – 1931.)
    Mo. Ivo Žepina (1931.)
    Mo. Karlo Pech (1931. – 1935.)
  17. Ivan Bagatella (1935. – 1939.)
    Mo. Andre Sentinella (1939. – 1941.)
    Mo. Ivo Žepina (1944. – 1954.)
  18. Ante Tičić (1954.)
  19. Ante Vuletin (1954. – 1963.)
  20. Ivo Furčić (1963. – 1964.)
    Mo. Ante Vuletin (1964. – 1979.)
  21. Branko Rožanković (1979. – 1982.)
  22. Boris Jakovljević (1982. – 1983.)
  23. Petar Škarica (1983. – 1999.)
  24. Marin Čović (1999. – 2001.)
  25. Damir Marušić (2001. – 2016.)
  26. Tonći Ćićerić (2016. – 2017.)
    Mo. Damir Marušić (od 2018.)